35 godina od „Oba dva, oba su pala”: Ivica Bilan prisjetio se Filipa i snimke koja je ušla u povijest
Postoje snimke koje zabilježe događaj, a postoje one koje s vremenom postanu dio kolektivnog sjećanja. Jednu takvu prije točno 35 godina snimio je Vodičanin Ivica Bilan.
Bilo je predvečerje 21. rujna 1991. godine. Rujanski rat trajao je danima, Šibenik i okolna mjesta bili su pod napadima, a hrvatski branitelji držali su položaje na Zečevu. Među njima bio je i Bilan, s kamerom u rukama.
Toga dana na nebu iznad šibenskog područja pojavili su se zrakoplovi JNA. Hrvatska protuzračna obrana otvorila je vatru, a dva zrakoplova ubrzo su oborena.
Bilanova kamera tada je zabilježila trenutak koji će postati jedan od najprepoznatljivijih prizora Domovinskog rata.
Među braniteljima bio je 23-godišnji Filip Gaćina. Vidjevši što se dogodilo na nebu, u oduševljenju je povikao:
„Oba dva, oba su pala!”
Nije to bila smišljena rečenica niti nešto izgovoreno za kameru. Bio je to spontani povik mladog branitelja usred ratnog kaosa, u trenutku kada je među ljudima na položaju zavladalo oduševljenje.
Bilan je nastavio snimati.
Tih nekoliko sekundi vrlo brzo preraslo je sam događaj koji je kamera zabilježila. Snimka se prikazivala na televiziji, poslije u brojnim emisijama i dokumentarnim zapisima, a Filipov povik ostao je neraskidivo vezan uz Rujanski rat i obranu šibenskog područja.
Iza tog trenutka, međutim, ostala je i puno tužnija priča.
Filip Gaćina preživio je Domovinski rat. Nakon rata radio je kao pirotehničar, a 19. rujna 1998. godine poginuo je tijekom razminiranja, samo dva dana prije sedme obljetnice događaja koji ga je zauvijek upisao u hrvatsko kolektivno sjećanje.
Prošlo je 35 godina, ali njegov glas nije utihnuo.
Ivica Bilan, koji i danas svojim pričama i zapisima često sudjeluje na našem portalu, gotovo ga svakodnevno ponovno čuje. Pitali smo ga kako danas gleda na činjenicu da je upravo njegova kamera sačuvala taj trenutak.
„Noću slušam Katolički radio, a kako u tri ure repriziraju emisiju Domovinske minute čija špica počinje mojom snimkom, svakonoćno čujem kako Filip viče 'Oba dva, oba su pala!'.
Iskreno, nije da sam baš presritan što me je nešto vezano uz rat u tolikoj mjeri obilježilo, ali s druge strane drago mi je da je događaj koji sam zabilježija kamerom bar malo doprinija slobodi za koju smo se borili.
Drago mi je i zbog Filipa. Jer, kako mi je to jednom zgodom rekla njegova sestra Marica, ovako za njega ipak zna cila Hrvatska. I pamtit će ga zauvik.
Ljudi poput njega su obranili našu zemlju. Sirotinja. Koju je Jasenko Houra najbolje opiva u svojoj pismi 'Lupi petama i reci: Evo, sve za Hrvatsku!'. Dodat ću tome i Hourino 'bogati se za sebe ionako uvijek pobrinu'.“
Trideset i pet godina poslije, možda upravo te riječi najbolje objašnjavaju zašto nekoliko sekundi snimljenih na Zečevu još uvijek toliko snažno odzvanja.
Jer iza povika koji je čula cijela Hrvatska nije stajao glumac, niti je iza kamere bila velika televizijska ekipa. Bili su to ljudi koji su se toga rujna našli na položaju i nisu mogli znati što će im donijeti sljedeći dan.
Jedan je podigao kameru.
Drugi je podigao ruke i povikao.
„Oba dva, oba su pala!”
Filipa više nema, ali njegova sestra Marica bila je u pravu.
Hrvatska ga pamti.
