Na Prviću čuvaju stare sorte i stvaraju život u skladu s otokom

Anton je s Prvićem povezan od rođenja i na otoku je provodio ljeta, dok je Oceana Petra na otok stigla preko njega.

– Upoznali smo se u Zagrebu i vrlo brzo zaljubili. Ubrzo je došlo pitanje: „E, mala, ideš sa mnom na more?“ Ja sam rekla – može. Za Prvić prije praktički nisam ni znala, ali jako mi se svidio – priča Petra.

Danas njihov život na otoku nije samo boravak uz more. Vrt, zemlja i ono što na njoj raste postali su važan dio njihove svakodnevice.

Zanimljiva im je i sama posebnost Prvića. Anton podsjeća kako je još Alberto Fortis prije gotovo tri stoljeća pisao o plodnosti otoka. Prvić je kroz povijest, uz ribarstvo, bio snažno vezan i uz poljoprivredu i težake.

Prva godina – samo promatranje

Jedno od osnovnih načela permakulture koje su odlučili primijeniti bilo je jednostavno: prije nego što počneš mijenjati prostor, najprije ga upoznaj.

– Prvo godinu dana samo promatraj. Nemoj puno djelovati, nemoj puno raditi. Gledaj gdje što raste, kako se kreće sunce, gdje ulazi u kuću ljeti, a gdje zimi. Ispitivali smo teren, tlo i njegovu pH vrijednost – objašnjava Petra.

Intervenirati su ipak morali ondje gdje je priroda već ozbiljno krenula svojim putem. Kupina se toliko proširila da se počela penjati prema krovu kuće.

Tek nakon prve godine krenuli su ozbiljnije uređivati vrt. Ova sezona bila im je prva prava, a iskustvo koje je Petra donijela iz desetak godina vrtlarenja u Zagrebu morala je dobrim dijelom prilagoditi otočnim uvjetima.

– Ovdje tek shvaćam koliko moram promijeniti cijeli pristup vrtlarenju, vrijeme kada što sadim i biljke koje sadim. Tikvice, bundeve i druge tikvenjače puno teže rastu ako nemaš svoju vodu, navodnjavanje i dobar hlad – kaže.

Voda iz gustirne čuva vrt

Veliku ulogu u njihovoj priči ima stara gustirna koja je još uvijek u funkciji. Kišnica koja pada na krov skuplja se i koristi za zalijevanje vrta.

Potopnom pumpom vodu dovode do biljaka, dok im je sljedeći korak postavljanje sustava „kap po kap“.

Razlog je vrlo praktičan. Tijekom ljeta zalijevanje im je znalo oduzeti gotovo sat vremena svake večeri.

– Ne možeš gledati zalazak sunca jer baš tada moraš zalijevati – smije se Petra.

Unatoč velikim vrućinama, trud se isplatio. U vrtu rastu raštika, paprika, rajčice, začinsko i aromatično bilje te brojne druge kulture. Sve što proizvedu prvenstveno je za njihove potrebe, a kada nečega ima više, podijele s obitelji.

Sjeme koje je preživjelo deset godina

Možda najzanimljiviji dio njihova vrta ne vidi se na prvi pogled.

Petra i Anton čuvaju stare sorte sjemena te su aktivni članovi Društvene banke sjemena koju je pokrenuo ZMAG – Zelena mreža aktivističkih grupa.

Sjeme dobivaju iz različitih izvora. Nešto je ostalo od njihovih baka i prabaka, nešto pronalaze kod ljudi koji ga godinama čuvaju, a ponešto donesu prijatelji uz priču da je određenu sortu uzgajao njihov djed ili netko drugi iz obitelji.

No sačuvati staru sortu ne znači samo staviti sjeme u staklenku i zaboraviti na njega.

– Nakon četiri ili pet godina sjeme može izgubiti klijavost. Zato ga svakih nekoliko godina moraš ponovno posijati i regenerirati kako bi sortu uopće sačuvao – objašnjava Petra.

Posebno ih je iznenadilo sjeme pronađeno u podrumu Antonove pratete. Neke sjemenke bile su stare desetak godina, a tek ih je nekoliko uspjelo proklijati.

Upravo su te biljke nastavili uzgajati, a njihovo novo sjeme ponovno spremili za buduće sezone.

Sjeme čuvaju u staklenkama ili papirnatim vrećicama, na hladnom i tamnom mjestu. Ono što zbog otočnih uvjeta sami ne mogu kvalitetno uzgojiti i obnoviti, predaju drugim članovima banke sjemena.

„Mi ne uzgajamo biljke, nego tlo“

Kemijska sredstva u njihovu vrtu ne koriste.

Njihov pristup temelji se na stvaranju zdravog tla i kombiniranju biljaka koje jedna drugoj pomažu.

– U permakulturi kažemo da mi ne uzgajamo biljke, nego uzgajamo tlo. Ako je tlo zdravo, u njemu postoji ono što biljci treba da se sama obrani – kaže Petra.

Zato na istoj gredici sade različite vrste. Luk, primjerice, kombiniraju s rajčicom, dok samonikle biljke ne uklanjaju automatski samo zato što ih nisu posadili.

Ako biljka ima svoju funkciju u vrtu, ostaje.

I kod gnojidbe pokušavaju koristiti ono što im je dostupno u neposrednoj okolini. Ako netko nabavlja stajski gnoj, priključe se, a koriste i druge prirodne izvore koje mogu pronaći na otoku.

Od divljeg bilja do balzama i hidrolata

Anton se posebno zainteresirao za divlje bilje i njegovu preradu. Počeo je izrađivati uljne macerate, a zatim su stigli i balzami.

– Počeo sam učiti o svijetu bilja, a onda sam ga krenuo prerađivati u ulju. Prvo sam radio samo uljne macerate, a kad je Petra došla, rekla je: „Pa zašto ne staviš vosak unutra?“ I tako smo došli do balzama – opisuje Anton.

Danas rade i hidrolate, a nadaju se da će sljedeće godine imati i prva eterična ulja. Imaju mali kućni destilator od deset litara, a kroz buduću udrugu željeli bi s vremenom nabaviti i veću opremu.

No naglašavaju da im cilj nije samo napraviti proizvod.

Žele ljude naučiti kako se biljke pravilno beru i koriste, a da ih se pritom ne uništava.

– Ljudi dođu i pokose sve, a poanta je da uzmeš samo ono što ti treba i da biljka ostane. Ne uzimaš cijeli cvijet niti sve što vidiš. Ostalo mora ostati i za oprašivače – govori Petra.

Upravo zato buduću udrugu vide prvenstveno kao prostor edukacije, permakulture i očuvanja znanja.

Udrugu planiraju osnovati njih dvoje i prijateljica iz permakulturnog kruga koja živi u Šibeniku i djeluje u udruzi Tatavaka na Zlarinu. Ideja je kroz nju pokretati projekte i radionice vezane uz tlo, biljke, njihovu preradu i održiv odnos prema prirodnim resursima.

Već ovog listopada svoja će znanja dijeliti i kroz radionice na Zlarinu, gdje će Anton govoriti o brizi za tlo, a Petra o zraku, u sklopu projekta posvećenog zelenoj edukaciji i otpornijim lokalnim zajednicama.

Na otoku se pomoć još uvijek podrazumijeva

Njihova priča, međutim, nije samo priča o vrtu.

Život tijekom cijele godine na malom otoku znači i drukčiji odnos sa susjedima. Ljudi se poznaju, pomažu jedni drugima, prenose drva, uskaču kada nekome nešto zatreba i dijele ono što imaju.

Anton se, smiju se, teško može vratiti iz trgovine za pet minuta.

– Ode do dućana, a vrati se za pola sata. Pitam ga gdje je bio, a onda krene: sreo sam ovoga, pomogao onome... – prepričava Petra.

Kažu kako je i starijim otočanima drago vidjeti mlađe ljude koji na Prviću nisu samo tijekom ljeta. Zimi je ljudi znatno manje, a uvijek treba nekoga tko će pomoći oko drva, maslina ili nekog drugog posla.

Petra i Anton odlučili su biti upravo dio takvog otočnog života.

Njihov vrt još nije završen, udruga tek treba zaživjeti, a mnoge ideje čekaju svoje vrijeme. No među starim sjemenkama, gustirnom, raštikom, aromatičnim i divljim biljem već se razvija nešto što nadilazi običan povrtnjak.

To je pokušaj da se život prilagodi otoku, umjesto da se otok prilagođava životu.