Sto godina Vodičke glazbe: čestitka UABA-e Vodice i povijesni zapis Šime Ivasa

Povodom sto godina od osnutka

VODIČKA GLAZBA

BILA JE OSNOVNA SNAGA KULTURNOG I ZABAVNOG ŽIVOTAVODICA, MJESTO OKUPLJANJA I DJELOVANJA VODIČKIH KOMUNISTA PRIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA

Zapis našeg Vodičana, general-bojnika Šime Ivasa^[1]

1. Osnovne crtice o Vodičkoj glazbi

Vodičku glazbu (Hrvatsko muzičko društvo "Starčević) osnovali su 1926. godine najnapredniji ljudi Vodica onog vremena, uglavnom komunisti. Poslije šesto-januarske diktature 1929. društvo je preimenovano u "Vodička glazba”. Hapšenje vodičkih komunista u ožujku 1933. godine bio je veliki udarac i za samu Vodičku glazbu, Uhapšeni su i osuđeni sljedeći glazbari: Mate Alfirev - Matek, (klarinet B), Čaće Ive, (I flig.), Ante Ivas - Finci, (klarinet Es), Ante Španja, (bastrombon) i Benjamin Udovičić, (bas B).

Od osnivanja Glazbe prisutne su promjene njenog aktivnog članstva, ali hapšenje komunista imalo je najteže posljedice.

Međutim Glazba se održala, pomlađivala i nastavila sa svojom kulturnom i zabavnom djelatnosti, blagodareći što se u njoj nalazilo mnogo entuzijasta i vrlo uglednih, radinih i čestitih Vodičana, mahom sve simpatizera KPJ. ( Pojedinci, koji iz raznoraznih razloga nisu mogli ostati aktivni članovi Glazbe, posebno zbog komunističkog utjecaja u društvu morali su napuštati članstvo u Glazbi, kao: Gracija Juričev, Rade Šprljan i Ante Juričev – Talijaš (svi zbog obiteljskih pritisaka i političkog opredjeljenja), te: Markiol Fržop, Ive Dunat- zbog odlaska na rad u Argentinu i: Grgo Markoč - Calo, Ive Čorić, Joso Juričev-Nevajada ( oni uslijed ograničene sposobnosti za glazbu ).

Već u travnju 1933. godine Vodička glazba traži mlade glazbare da bi se popunila upražnjena mjesta. Bilo je i nešto ušteđenog novca od održanih priredbi (glazbari za svoj rad nisu dobivali nikakvu naknadu) i drugih dobrovoljnih priloga, pa je moglo, na nekoliko mjeseci uzeti učitelja muzike - kapelnika Bilhabela, Čeha.

Moje primanje u članstvo Vodičke glazbe pomoglo mi je da se vratim učenju i knjizi, da se izdvojim iz isključivog rada u polju i da dođem u društvo starijih i ozbiljnijih ljudi.

Mojem primanju za aktivnog člana Glazbe najviše su doprinijeli tadašnji predsjednik Šime Skočić, te Grgo Ivas, Ive Bilan i Vicko Roca. Sve su to bili ozbiljni i dobri ljudi, ugledni, pa je i to imalo utjecaja da mi majka nije davala veći otpor mome stupanju u društvo. Kapelnik Bilhabel nam je održao nekoliko sati iz teorije. Morali smo naučiti čitanje nota. Ono najpotrebnije. Kapelnik, poslije uvida u savladavanje teoretskih pitanja, izvršio je pregled usnica i zubi, a potom odredio koje instrumente će tko učiti.

I tako mene odrede da učim fligornu, jednu od truba. To je bio potpuni promašaj. Pokazao sam slabe rezultate, da sam slabo svirao čak II. fligornu, pa sam prešao na činele. Jedno je učiti teoriju, a drugo je imati uspjehe i u praksi. Nastupili smo na javnom koncertu, nakon nekoliko mjeseci. Moram priznati da mi je bilo više neugodno, jer neke teže dionice nebi ni svirao.

Stupanjem u Glazbu, postajala je moja svakodnevna obaveza posjetiti društvene prostorije, pregledati štampu, a kasnije (nakon kupovine, Philipsov radio aparat na baterije) i poslušati radio vijesti. U zimskim mjesecima bi se održavale tri-četiri premijere. Naše amatersko kazalište davalo je i teža komade, pa čak i Gogoljeva „Revizora“, nadalje „Liječnika proti volje“ i druge komade, mahom naprednije. Tih zimskih večeri ostajali bi dulje, a i par puta tjedno, navečer, održavale su se probe. Tako sam u Glazbi provodio svoje slobodno vrijeme, kako u pripremi priredbi, zabava, plesa, dežurstva i čitanja. Tu se, uz starije moglo i nešto više čuti i naučiti. To je imalo utjecaja da se klonim društva koje karta, pije, puši.Glazba je postajala sve omiljenije mjesto okupljanja Vodičana.

Podupirujući član imao je pravo na besplatnu glazbu. Tako je u predratnim godinama, gotovo sve umrle Vodičane ispraćala Glazba. Za svu tu svoju aktivnost aktivni članovi nisu dobivali nikakvu naknadu. To se moglo i podnijeti, ali u vrijeme prskanja vinograda bilo bi gužve. Najteže su prolazili oni članovi koji su bili u brojnoj obitelji. Međutim, većina glazbara bili su sami gospodari i tako su mogli da se posvete društvenom radu, na štetu osobnih interesa. Ali to je imalo vrlo odgojnu ulogu i pozitivno utjecalo na ljude, posebno nas mlađe.Svaku priredbu, bilo dramsku ili ples objavljivali bi javnim plakatima. Te plakate radio je Ante Roca, koji je bio svestrano nadaren kao stolar-umjetnik, amater fotograf, akviziter knjiga. Jedna svestrana kulturna ličnost. Osim toga izuzetan društveni pregalac. Ti njegovi plakati, da su srećom sačuvani, predstavljali bi pravu umjetničku vrijednost.

Svake godine, na početku, održavali smo godišnju skupštinu Glazbe. Prije održavanja skupštine morali smo podnijeti prijavu sreskom načelniku. I tada, u toku skupštine, redovno bi prisutan bio žandar, ponajčešće titularni narednik Marko Miljanić, kojega smo zvali „Drveni“. Žandar bi stajao sve vrijeme, ponajčešće uz vrata i pažljivo slušao. Jasno, takve naše sjednice su se završavale brzo. Bio bi podnesen godišnji izvještaj u kulturnoj aktivnosti, javnim nastupima, blagajnički izvještaj i izbor nove uprave. Sve je to bilo tako sročeno da nam režim nebi imao što primijetiti, ali se uvijek na Glazbu gledalo kao na mjesto gdje se skupljaju i sastaju komunisti.

Prostorija Vodičke glazbe bila je i jedina prostorija koja je mogla primiti veći broj ljudi (najviše 250). To je bila crkvena zgrada, i Glazba je bila dužna, prema ugovoru, umjesto najamnine svirati na crkvenim svečanostima, mislim šest puta godišnje, pa čak jedan-dva puta i dopratiti i otpratiti župnika od stana do crkve i obratno. Taj dio obaveza nam je najteže padao kada se radilo o župniku Mati Luketi, koji je bio žestoki frankovac-ustaša i antikomunista.

Biti aktivni član Glazbe, svaki od nas je to s ponosom isticao. To je bio društveni, dobrovoljni rad na kulturnoj aktivnosti. Ujedno, to je podizalo ugled glazbara u mjestu, jer su mahom sve to bili ljudi koji su bili spremni da doprinesu općem dobru, a da pri tome se ne osvrću na osobne interese. Ono što je za mlade ljude bilo korisno, moglo se pročitati, voditi razgovore, kako političke, tako i o poljoprivredi. Uvijek ponešto saznati i naučiti. Osim toga udaljiti se od pića, galama i drugih poroka. Zato, naša Glazba ne samo da je dala svoje članove u NOV, već je i sama postala jezgro Glazbe VI. dalmatinske brigade kasnije Glazba XIX. sjeverno dalmatinske divizije.

2. Vodička glazba je postala partizanska glazba najprije VI. dalmatinske brigade,

a tek potom XIX. Sjevernodalmatinske divizije

Dana 10. siječnja 1943. godine stigao sam na teren Vodica u svojstvu komandanta Sjevernodalmatinskog partizanskog bataljuna. To je bio moj drugi povratak u rodni kraj, poslije mog odlaska u partizane. Susret sa svojim starim drugovima i rodnim krajem uvijek je interesantan i dirljiv.

Drugovi sa terena Vodica odmah su me obavijestili o podvigu partizana i terenskih radnika, koji su upadom u Vodice, bez borbe, prolaskom preko dvorišta i krovova kuća, doprli do prostorija bivše Vodičke glazbe u zgradi Bažane, te iz prostorija koje su tada koristile okupatorske fašističke organizacije, pokupili sve instrumente glazbe i prebacili na teren ponad Vodica. Kada su već u rukama partizana bili instrumenti, onda nije trebalo mnogo da, u uslovima okupacije, sada kao Partizanska glazba nastupi Vodička glazba.

Aktivni članovi Vodičke glazbe bili su aktivisti ili simpatizeri NOP-a i njihova „mobilizacija” nije predstavljala problem. Drugovi su me obavijestili, kako su proslavili Novu 1943. godinu u punktu ispod Leća, na vodičkom terenu, gdje su imali brojne posjete naroda i omladine iz Vodica, da je nastupila i glazba, čiji su se zvuci mogli čuti i u Vodicama. Sve mi to i danas više sliči na legendu nego stvarnost. Nema sumnje da sam bio oduševljen tim podvigom svojih drugova i političkim raspoloženjem na terenu. Mislim da sam od tada, pa dalje bio sve više zaokupljan mislima o korisnosti glazbe u našem NOR-u, i pored toga što sam za vrijeme boravka u tzv. „Mučkoj republici“ saznao da je Glazba iz Klis Kose kompletna, sa glazbarima i instrumentima stupila u partizane i postala glazba III. Udarne divizije NOV Jugoslavije.

Međutim, bilo je potrebno da se stvore mnogi preduvjeti da bi se moglo pristupiti formiranju partizanske glazbe. Smatrao sam da je najlakše bilo formirati glazbu, poznajući raspoloženje svojih drugova iz Vodičke glazbe. Ali je prethodno trebalo imati kakvu-takvu slobodnu teritoriju gdje bi glazba mogla djelovati i korisno poslužiti političkim radnicima i partizanskim jedinicama, a ujedno da joj bude osiguran minimum potreban stupanj sigurnosti njenog djelovanja. Za to je još bilo daleko od približno potrebnih uvjeta da bi se u Sjevernoj Dalmaciji pristupilo formiranju partizanske glazbe, kada su naše sjeverno-dalmatinske jedinice imale samo podršku naroda i aktivista NOP-a, s vrlo malo polu oslobođene teritorije, gdje su se svakog sata, ne dana, mogle pojaviti daleko nadmoćnije snage fašističkog okupatora. Naša glavna partizanska uporišta, u tom vremenu bila su teren Vodica i jugoistočno od Šibenika, a na tom terenu su djelovale dvije talijanske divizije, "Zara" i "Celere". Zato se formiranje partizanske glazbe moralo odgoditi za povoljnije vrijeme.

3. Gubitak instrumenata iz bunkera i nastavak partizanskih borbi

Teška situacija na vodičkom operativnom sektoru, koja je nastala početkom jake i dugotrajne ofenzive talijanske okupacione vojske, fašističkih i policijskih bataljuna, te bataljuna bandi -MVAC (Milicija volontera antikomunista), koja je otpočela 7. ožujka 1943. godine i koja je sa većim ili manjim intenzitetom potrajala dva do tri mjeseca, dovela je do velikih ljudskih i materijalnih gubitaka, posebno po organizacije NOP Vodica i Tribunja, a djelom Zatona, Prvića, pa Srime, Tisna, Pirovca, Murtera, Betine i drugih mjesta vodičkog sektora. Primorska čete je povučena na teritorij Like, radi ulaska u sastav novoformiranog Sjeverno dalmatinskog partizanskog odreda.

U toj neprijateljskoj ofenzivi fašisti su uspjeli, u bunkeru, na terenu Vodica pronaći instrumente Vodičke glazbe. Tek tada je nastala složena situacija, kada je teritorij sjeverne Dalmacije i to onaj dio koji je anektirala fašistička Italija, ostala bez svojih partizanskih jedinica. Početkom lipnja 1943. godine, Sjevernodalmatinski partizanski odred, definitivno napušta teritorij Like i prelazi u odlučnu ofanzivna širokim području sjeverne Dalmacije. Dolazi do niza odlučnih borbi sa snagama fašističkog okupatora i potpunog uništenja jednog dijela jedinica M.V.A.C.-antikomunističkih bandi, kao i manjih uporišta. To prisiljava okupatora da povuče sve snage u veće centre, ukoliko nisu davale garancije da će se moči protiviti partizanskim snagama.

To dovodi do stvaranja polu oslobođenih teritorija na vodičkom sektoru, Ravnim kotarima (Jagodnja), skradinskoj općini i početak stvaranja slobodne teritorije u Bukovici.

Međutim, iako su partizanske snage brojčano rasle i s povećanim aktivnostima, još nije bilo uvjeta da bi se pristupilo formiranju partizanske glazbe. Okupatorske snage još su bile brojno jake i vrlo aktivne i sa šest puta jačim snagama pokušale razbiti i uništiti partizanske snage, u ofanzivi od 9.-12. srpnja na vodičkom sektoru (okruženje partizana Soplju i Gradini i proboj iz okruženja) i 15. kolovoza u Bukovici ( Brgud – Bruška ).

Međutim, iako su glavne snage talijanskih okupacionih snaga vodile borbu protiv glavnih snaga partizana, stvoreni su novi odredi na širokom području. Sredinom kolovoza 1943. godine Grupa sjeverno-dalmatinskih bataljuna prelazi u Velebit, selo Muškovci da bi izbjegla okruženju jakih talijanskih i četničkih snaga, a potom se prebacuje prema izvoru rijeke Zrmanje, u Liku, s pripremama za sprečavanje brzog nadiranja svježih njemačkih divizija koncentriranih u širem području tamo od Bihaća, čije su se ofanzivne namjere očekivale u pravcu Dalmacije.

Već prvih dana rujna 1943.g. Grupa Sjevernodalmatinskog partizanskog-SDP bataljuna vodi borbe sa Nijemcima, braneći prodor prema prostoru : Mazin, Gračac, Otrić, Zrmanja, Knin.

Kapitulacija Italije 09.09.1943. g. zatekla je naše snage u borbama s njemačkim snagama na Zrmanjskom klancu i okolnim položajima. Poslije vijesti o kapitulaciji Italije, Grupa SDP bataljuna, ubrzanim maršem, preko Velebita i Bukovice ulazi 11. rujna u Benkovac, prije njemačkih snaga, s daljim planovima prema Zadru. U toku 12. i 13. rujna Benkovac je malo u partizanskim, malo u njemačkim rukama. Njemačkim snagama je bilo glavno da se što prije domognu Zadra, da razoružaju talijanske snage, prije nego to učine partizani. U takvoj situaciji Grupa SDP Odreda prelazi sa svojim aktivnostima na teren Stankovci-Skradin-Rupe-Zečevo. Uz to cijelo vrijeme neki drugovi, glazbari iz Vodica, uporno su inzistirali kako je odluka o osnivanju partizanske glazbe donijeta u Kolovozu 1943. godine, zašto tada još nisu postojali objektivni uvjeti.

4. Formiranje partizanske glazbe 20. rujna 1943. godine

Poslije izvršenog niza akcija, protiv ostataka okupatorskih snaga i antikomunističke milicije, posebno oko Skradina i Rupa, niza borbi s njemačkim kolonama na komunikacijama, Štab Grupe SDP bataljuna nalazio se u zapadnom dijelu sela Đevrske. Na sastanku štaba Grupe^[2], koji je održan oko 20. rujna 1943.g., nikako ne prije 20. rujna (mislim da je bila nedjelja) dao sam prijedlog da se pristupi formiranju partizanske glazbe.

Prijedlog je usvojen i odmah smo pristupili njegovom ostvarenju. U našim jedinicama bilo je već nekoliko glazbara iz vodičke, tišnjanske i biogradske glazbe. Svi su oni upućeni u svoja mjesta sa zadatkom da se mobiliziraju glazbari i prikupe instrumenti. Osobno sam napisao pismo drugovima, odgovornim rukovodiocima NOP-a Vodica, Nikoli Grgurevu, Ivi Marasu i drugima da se angažiraju na ostvarenju odluke o formiranju partizanske glazbe. Slična pisma smo uputili općinskim komitetima KPH Tisno i Biograd.

Na naše ugodno iznenađenje, poslije samo tjedan dana, oko 27.rujna 1943. godine, u Đevrskama, pred Štabom Grupe SDP odreda zasvirala je svoje prve koračnica partizanska glazba kao posebna jedinica Štaba grupe SDP bataljuna. Osjećao sam veliko zadovoljstvo što smo naišli na veliku pomoć velikog broja odgovornih drugova i organizacija na terenu, a posebno sam bio zadovoljan velikom odazivu svojih drugova glazbara iz Vodičke glazbe, koji su predstavljali osnovicu, dok su instrumenti stigli iz Tisna i Biograda.

Za mene je bilo veliko zadovoljstvo što smo formirali glazbu, jer sam bio uvjeren u veliku njenu korisnu ulogu, na podizanjuborbenog morala boraca i naroda, kuda se budu kretale naše jedinice. Ujedno sam smatrao da imam jednu veliku obavezu više, tim prije što su u glazbi bili moji drugovi, većim dijelom stariji glazbari od kojih mnogi osnivači glazbe, pa čak i članovi KPJ od osnivanja prve organizacije KP u Vodicama.

Ti moji drugovi, poslije velikog hapšenja vodičkih komunista, početkom 1933.godine, među kojima su bili glazbari i osnivači glazbe Ive Čaće, Benjamin Udovičić, Ante Španja, Ante Ivas-Finci, Mate Alfirev-Matek, i drugi, primili su meza aktivnog člana glazbe, gdje sam bio s pažnjom primljen i gdje sam se odgajao kao mladi komunista.

U Glazbi Štaba Grupe SDP bataljuna, kasnije VI. Dalmatinske brigade bilo su pri njenom formiranju, ovi drugovi:

1. 1.Nikola Jakovljević, I flig. prethodnik-komandir, iz Vodica
2. 2.Rade Šprljan, basflif. politički komesar,
3. 3.Ante Juričev-Cotov, II flig,
4. 4.Šime Juričev, klerinet Es
5. 5.Ive Skoćić-Pikolo, Klarinet I,
6. 6.Ive Skočić, bariton,
7. 7.Božidar Čupin, I truba,
8. 8.Jeriko Bilan, bas F
9. 9.Nikola Juričev -Barbin, bas B
10. 10.Ante Ivas Grgin, basfrig.
11. 11.Tome Bilan, truba
12. 12.Ante Roca, flauta i pikolo,
13. 13.Marko Čičin-Šain, trombon i činele,
14. 14.Andjelo Markoč, bubanj,
15. 15.Joso Dunat, Doboš

Ujedno trebalo bi prikupiti podatke koji su sve glazbari iz Tisnog i Biograda bili u ovoj partizanskoj glazbi.Glazba Štaba Grupe SDP bataljunaVI. dalmatinske brigade ostala je neposredno pod komandom štaba Grupe-brigade do Ervenika do dana preimenovanja Štaba kninskog sektora u štab XIX. Sjevernodalmatinske divizije 20. listopada 1943. godine. Kroz skoro jednomjesečnu aktivnost glazba je svakodnevno nastupala, bilo u jedinicama ili u mjestima kuda su se kretale partizanske jedinice. Što više, smatram da se glazba u tom vremenu kretala, usporedo sa štabom i jedinicama i to preko najvećih bespuća Bukovice i Velebite, sve do Velikog Alana na Velebitu.

Pitanje njenog korištenja, snabdijevanja i osiguranja, za mene je osobno predstavljao veliku obavezu, jer im, zbog opterećenosti nisam mogao pružiti potrebnu brigu i pažnju, a još nismo imali razvijene organizaciju za kulturno-politički rad i zabavu kome bi s mogla pred počiniti glazba, a ni sigurnu teritoriju gdje bi mogli, koliko toliko raditi i djelovati. Formiranjem Glazbe pri našem štabu snažno je odjeknulo u svim jedinicama Kninskog sektora – XIX.dalmatinske divizije. Tako je Glazba bila u sastavu Grupe – VI. brigade do 20. listopada 1943. godine kada je predana i podčinjena neposredno štabu XIX. dalmatinske divizije. To je bilo, za mene veliko olakšanje.

5. Naša Glazba postaje Glazba XIX. divizije NOVJ-a

Već poslije velike svečanosti u našoj diviziji, preimenovanja Kninskog sektora u XIX. diviziju, a Kninske brigade, te I. i II. Grupe SDP bataljuna u I., II., i III., brigadu XIX. divizije i naša Glazba postaje Glazba XIX. divizije NOVJ.

Tako je i Glazba zajedno sa XIX. divizijom i njenim I. (V. dalmatinska) i II. (VI. dalmatinska) brigadom krenule krajem listopada 1943. godine iz Sjeverne Dalmacije preko Dinare, Vrlike, u Bosnu, da bi se vratile iz Bosne u Sjevernu Dalmaciju oko Nove godine 1944.

Za vrijeme naše ofanzive na Prominu u siječnju 1944. godine, Glazba i pozadinske jedinice s Dopunskim bataljunom divizije nalazile su se u Kistanjama. U isto vrijeme, preko Mokrog Polja i Ervenika, obilaznim pravcem, prodrla je u Kistanje njemačka motorizirana kolona i iznenadila partizane u Kistanjama (mislim 20.1.1944.) kada je i zarobljena Glazba divizije, a zarobljavanju je izbjegao samo mali broj glazbara. (To sam osobno teško doživio.)

Stradalo je i zarobljeno mnogo partizana, pa su zarobljenici, među njima i mnogi glazbari prebačeni u Zagreb, odakle su neki izbjegli ( Čupin Božidar, Nikola Jakovljević, Anđelo Markoč i drugi ), koji su se kasnije prebacili u Dalmaciju, a potom u partizane, gdje su neki ponovno bili uključeni u novoformiranu Glazbu XIX. Divizije.^[3]

Fusnote i završna napomena