Iz Vodica je otišla davno, ali Vodice nikad nisu otišle iz nje

Moja baba je prije rata rodila dva sina. Prvo moga oca Peru (1937.), a onda i Ivicu (1940.). Godinu nakon rata, baba i dida Jere dobili su i kćer. Bilo je to dvadeset i osmog listopada četrdeset i šeste. Nazvali su je po mlađoj babinoj sestri. Biserka. 

U to vrime živili su na Obali-Poljani. U današnjoj Kanitovoj kući. U kojoj se u prizemlju prodaju postoli. A nekad je na istomu mistu bija dućan u kojemu je radija Jeriko Titin. 

Iz te kuće otišli su dida Jere i stric Cigo, sa svojim ženama i dicom, u dio Vodic u kojemu je najviše Bilanovi kuć na okupu. Na putu za Plavu plažu. Tamo je teta Biserka provela mladost. Lipu mladost. 

Imala je ona svoju ekipu. Žensku ekipu. U kojoj su bile Mira Đukina, Jerka Ivičina, Tilda Šucina, Iskra Kojina, rodica Jerka Suskova,... Na nekim njihovim zajedničkim starim fotografijama piše “Basadura”.

Pere, Biserka i Ivica

Tako su se one prozvale. 

Prije nego je otišla živiti u Zagreb (i Veliku Goricu), radila je sezonski u Punti. Na recepciji. A bila je zadužena i za minjanje deviza turistima. 

Kasnije je u životu radila u knjigovodstvu. Zdravstvenih ustanova. Prvo godinama na Šalati, a onda i u Stomatološkoj poliklinici. 

Danas (28.10.) teta puni osamdeset godin. Toliko je prošlo od one poratne godine do danas. 

A toliko imaju i Biserka Lačina, Anka babe Ruže, Šime Draži, Vatroslav, Rusa, Rade Ivas, Agis Rujin, Jeriko Kutlačev, Tilda, Iskra, Georg, Gorki Šubašin, Jakov Adamov, Radmila Pojiškova, Krstina Suskova, Marko Padvanov, Anka Pojiškova,...

E, Anka Vodanova bi sad mogla o njima stihove “vaditi” ka iz rukava. To je njoj ka “dobar dan”. A imala bi i o čemu. Jer, puno je još špirita u njima. O energiji dvoje Ivasovih da i ne govorin. O Anki koja svugdi stigne. Pa i nositi vijence na sprovodima. I to svakome. A Jakov, e on je posebno čudo. Čovik s osamdeset godin još uvik bala po teniskom terenu koda mu je dvadeset. A tako izgleda i Jeriko dok pleše. Gorkoga tunja još sluša, a Georg svojim kolinima i kukovima usprkos špine popravja ka prije pedeset godin. Iskra Dendina svaki dan biciklon điraje po Selu...

Teta vo lito nije bila u Vodicama kad se njezina generacija okupila. Kod Jakova u poju.  Četiri puta je dolazila kroz lito, ali nije joj se potrefilo da bude sa njima. Voli ona ta okupljanja. Baš ih puno voli.

A i ona zagrebačka. Koje organizira Tončika. Mala Cukrova.  

U Zagrebu tetu zovu Biba. Za razliku od babine sestre koju su zvali Bisa. Tamo di je neko vrime živila. Pa onda i mi teti znamo ponekad iz šale reći Bis(enij)o. 

Prošli tjedan je u Australiji umra Tome Barbin. Guštin brat. On je tetin (i očev) bratić. Sad su od sve dice devetero braće i setara Suskovih, dice Jerke i Mike Bilana, ostali živi još samo Mladen Kanitov, Ante Filin (Krpinov), Milka Ivina (Pipićeva) i teta Biserka Jerina. Sve ih je manje za kadar u koji ih namjerava ubaciti rođak Šime. Za mini Milenijsku. 

Voli teta svoje misto. Svaki dan ona baci oko na Info Vodice. Kad je u Dalmatinčevoj ulici u zagrebačkim Ravnicama. Na osmomu katu. 

A kad dođe u Selo, jutro obavezno započne jutarnjim kupanjem na Plavoj plaži. Pa dođe doma i uživa ispod “loze”. I prisjeća se... I mladosti i prijateljica i prijatelja kojih više nema. Ratka Latinova, Jerke jedne i druge, Mire Đukine,...

U finalu ovoga teksta reći ću van koju i o njenima najbližima. To su Mirko, sa kojim je u braku od šezdeset i osme, njihove kćeri Zorana i Ljubica, zetovi Stipe i Marin, unučad Anđela, Bruno, Roko i Toni, i praunučad Toma i Sara. 

U mladosti je tetak Mirko, krsnog imena Viktor, a prezimena Glogovac, bija vrsni košarkaš. I igra je u najboljim klubovima bivše države. Do svoje dvadeset i šeste. Kada zbog ozljede prekida karijeru. I onda se sve tamo do sredine svojih pedesetih uopće ne bavi sportom. A tada počinje njegova druga sportska mladost. I zaluđenost tenisom. Kojeg otada igra svakodnevno. 

U poznijim godinama otkriva on u sebi i još jednu strast. Onu za pisanjem. Stihova. Za njegov prošli rođendan dobija je na poklon od svojih kćeri ukoričenu zbirku vlastitih pisama. Među kojima je i jedna koja je svima nama posebno draga.

To je pisma o teti Biserki. Njegovoj voljenoj ženi. Koju on zove Vodiška mala. Jer, teta to i jest. I zauvik će to biti. Njegova Vodiška mala. Dalmatinka koju je zavolija od prvoga trena...
Dok ovo pišen, slušan Olivera. Jer je on tetin najdraži pivač. Bila je ona na njegovomu grobu. A sa Ljubicom je bila i na ovoljetnom koncertu u Veloj Luci. 
Voli ona puno i Hajduka. Kojim ju je zaludija brat Pere. Pa voli nositi majcu s najlipšim grbom na svitu. Sa kragnom. Sve njezine majce su sa kragnom. :-) 

Dobri su teti i njezini zetovi. I nogometaš Stipe i glazbenik Marin. Brnas i Grdović. Dovele ih u “kuću” učiteljica Zorana i bankarica Ljubica. Lipo se svi slažu. I u Zagrebu. I liti u Vodicama. U staroj kući. 
Draga moja teto, želin ti da još dugo poživiš u zdravlju, srići i veselju. Sa svojim Glogovcem, Brnasima i Grdovićima. A i svima nama koji te volimo. Koji te puno volimo. 
Živila!
Živila (i poživila) cila tvoja generacija!