Takvi slučajevi stvaraju nesporazume, frustracije i otežavaju svakodnevnu komunikaciju – pogotovo starijim osobama koje ne znaju strane jezike.

Na platformi “Halo Inspektore” nedavno je objavljen niz stvarnih scena: od pizzerije u kojoj se narudžba nije mogla objasniti zbog jezične barijere, preko trgovine gdje kupac traži kruh od kiselog tijesta, a djelatnica ga ne razumije, pa do dostavljača koji ne može pronaći adresu jer ne govori hrvatski. U samo jednom danu zabilježeno je čak 103 prijave vezane uz slične situacije.

Problem je što, osim za regulirane profesije poput zdravstva, odgoja i obrazovanja, pravosuđa ili drugih zanimanja koja zahtijevaju stručnu terminologiju, u većini djelatnosti nije propisano obvezno znanje hrvatskog jezika. Ministarstvo rada navodi da se u nekim sektorima učenje jezika sufinancira putem vaučera, no praksa pokazuje da to često nije dovoljno učinkovito.

Ova tema postaje još osjetljivija kada se uzme u obzir dramatičan demografski pad – procjene govore da bi Hrvatska do 2100. mogla izgubiti i do 62 % stanovništva, što bi značilo ozbiljnu prijetnju opstanku jezika.

Ipak, unutar same zajednice stranih radnika postoje glasovi koji prepoznaju problem i žele ga riješiti. Tako je u Facebook grupi “Filipinos Community in Split-Dalmatia” objavljen apel jedne članice upućen sunarodnjacima:

“Kao strani radnici, naša je odgovornost naučiti i koristiti hrvatski jezik – ne samo zbog posla, već i kako bismo pokazali poštovanje prema kulturi i zajednici čiji smo dio. Moramo graditi mostove, a ne barijere.”

Ovakvi primjeri pokazuju da se jezična integracija ne tiče samo propisa, već i osobne inicijative. Znanje jezika nije samo sredstvo komunikacije, nego i znak poštovanja prema zemlji domaćinu.

Pitanje koje ostaje jest: hoćemo li, dok pokušavamo riješiti manjak radne snage, dopustiti da hrvatski jezik postane sporedan u svakodnevnom životu – ili ćemo pronaći način da novi stanovnici i radnici postanu pravi dio našeg društva, i to na jeziku koji nas spaja?