Na mjestu njegove pogibije okupili su se članovi brigade, suborci i prijatelji, kako bi se prisjetili hrabrog zapovjednika koji je svoj život položio za slobodu Hrvatske.

Iako rodom iz Međimurja, koje tada nije bilo zahvaćeno ratnim zbivanjima, Vurušić je odlučio stati u obranu domovine tamo gdje je bila najpotrebnija - u kršu Dalmacije.

- Naš brat Ivan, iako je Međimurac gdje se nije vodio rat, došao je na naše područje jer je vjerovao da se domovina brani u svakom njezinom kutku. Slobodom je želio usrećiti svoje najbliže, no nije je dočekao. Zato je naša sveta dužnost prisjećati se njegove ljubavi i žrtve – kazao je Dragan Toljan iz udruge 1. A Satnije 113. brigade, naglasivši važnost očuvanja sjećanja na ovakve herojske podvige.

Međimursko-dalmatinski samostalni vod osnovan je 23. rujna 1991. godine i brojao je 42 dobrovoljna borca. Za zapovjednika je imenovan Ivan Vurušić, a za njegova zamjenika Ivica Kruneš. Nakon zaduženja opreme i naoružanja, jedinica je 28. rujna 1991. krenula prema Dalmaciji – s dva kamiona puna oružja i jednim autobusom.

Po dolasku u Vodice, borci su smješteni u hotel Punta, gdje su se odmorili i pripremali za odlazak na teren. Dana 30. rujna 1991., prema zapovijedi, vod odlazi na prve vatrene položaje. Dvije desetine upućene su na brdo Sv. Gregur, uz pratnju petorice domaćih boraca. Vodič ih dovodi do bojišta, nakon čega pješače kroz minska polja i zauzimaju položaje uz cestu Benkovac–Zaton.

Tijekom boravka na položaju, jedinica je bila izložena djelovanju agresorskih tenkova i oklopnog transportera, a na raspolaganju su imali isključivo osobno naoružanje – puške. Kako bi osigurao dodatno oružje i uspostavio radio-vezu, zapovjednik Vurušić se vraća u Vodice u pratnji trojice boraca, s ciljem da kontaktira Čakovec i hitno zatraži bestrzajne topove i minobacače.

Na povratku prema bojištu, vozilom marke „Lada“ nailaze na minsko polje. U pokušaju povratka u rikverc, vozilo aktivira protutenkovsku minu. U eksploziji, zapovjednik Ivan Vurušić pogiba na mjestu, dok su suborci Janko Zelko, Stjepan Rošoci i Drago Novak teško ranjeni.

Nakon tragične pogibije zapovjednika, vod preuzima njegov zamjenik Ivica Kruneš. Već sljedećeg dana, 1. listopada 1991., donosi se odluka o premještaju voda u Zadar, gdje ulazi u sastav 112. pričuvne brigade ZNG-a Zadar kojom je zapovijedao Marko Čulina.