Domaće maslinovo ulje teško je pronaći ispod 20 eura: Zašto je u trgovinama toliko jeftinije?

Maslinarstvo je na području Vodica, Srime, Tribunja i okolnih mjesta mnogo više od poljoprivredne proizvodnje. Za brojne obitelji maslinici su dio tradicije, a berba godišnji posao u kojem sudjeluju različite generacije.

No posljednjih godina sve se češće postavlja pitanje isplativosti proizvodnje. Troškovi održavanja maslinika, rezidbe, zaštite, berbe i prerade nisu zanemarivi, posebno kada se radi o manjim proizvođačima koji većinu poslova obavljaju ručno.

Istodobno, kupci u trgovinama nailaze na maslinova ulja čija je cijena znatno niža od one koju traže domaći maslinari. Dok se za litru domaćeg ulja često traži 20 eura ili više, trgovački lanci povremeno nude ekstra djevičansko maslinovo ulje po akcijskim cijenama koje su višestruko niže.

Kako maslinovo ulje u trgovini može biti toliko jeftinije?

Na policama trgovačkih lanaca mogu se pronaći ekstra djevičanska maslinova ulja po vrlo različitim cijenama. Pritom je važno obratiti pozornost na količinu u pakiranju jer boca od 500 ili 750 mililitara nije isto što i litra ulja.

Najpouzdaniji način usporedbe jest cijena po litri, koja je u pravilu istaknuta uz prodajnu cijenu proizvoda.

Veliki proizvođači i trgovački lanci imaju nekoliko prednosti u odnosu na male dalmatinske maslinare. Raspolažu znatno većim količinama, mogu organizirati strojnu berbu, učinkovitiju preradu i jeftiniju distribuciju, a ulje često nabavljaju iz zemalja s velikom proizvodnjom, poput Španjolske, Italije ili Grčke.

Na konačnu cijenu utječu i tržišne zalihe, konkurencija te akcijske ponude kojima trgovci privlače kupce.

Zato sama činjenica da je neko maslinovo ulje jeftinije ne znači da je loše ili neispravno.

Zašto domaće maslinovo ulje stoji 20 eura i više?

Kod manjih proizvođača računica je drukčija.

Za proizvodnju jedne litre maslinova ulja često je potrebno približno pet do sedam kilograma maslina, a ponekad i više, ovisno o sorti, zrelosti ploda, vremenskim uvjetima i randmanu.

Primjerice, ako maslinar od 100 kilograma maslina dobije 15 litara ulja, za jednu litru potrebno mu je oko 6,7 kilograma ploda.

No tih 15 litara nije čista zarada.

U troškove treba uračunati cjelogodišnje održavanje maslinika, gorivo, alat, rezidbu, zaštitu, berbu, prijevoz do uljare, preradu i ambalažu.

Posebno je važan trošak rada. Mnogi obiteljski maslinari vlastiti rad ne računaju jer berbu doživljavaju kao tradiciju i obiteljsko okupljanje. Međutim, kada bi se svi utrošeni sati obračunavali po tržišnoj cijeni rada, proizvodnja bi bila znatno skuplja.

Zbog toga cijena od 20 eura po litri ne mora značiti veliku zaradu proizvođača. Kod maslinara koji imaju male površine, slabiji urod ili veće troškove berbe, zarada može biti znatno manja nego što se na prvi pogled čini.

Je li domaće ulje automatski kvalitetnije?

Odgovor je jednostavan – nije nužno.

Prema pravilima Europske unije, ekstra djevičansko maslinovo ulje mora zadovoljiti strogo propisane kemijske i senzorske kriterije.

Maksimalna dopuštena slobodna kiselost iznosi 0,8 posto, a ulje ne smije imati senzorskih nedostataka te mora imati izraženu voćnost.

Ta pravila vrijede jednako za ulje proizvedeno u malom dalmatinskom masliniku i za ono koje se prodaje u velikom trgovačkom lancu.

Ipak, među uljima koja zadovoljavaju istu kategoriju mogu postojati znatne razlike u svježini, mirisu, okusu i drugim svojstvima.

Kvalitetno ekstra djevičansko maslinovo ulje često ima izraženu voćnost, gorčinu i pikantnost. Upravo su gorčina i karakteristično peckanje u grlu svojstva koja potrošači ponekad pogrešno smatraju nedostatkom.

S druge strane, ni domaće podrijetlo ni visoka cijena nisu jamstvo kvalitete. Nepravilna berba, predugo čekanje na preradu ili loše skladištenje mogu pokvariti i ulje proizvedeno od izvrsnih maslina.

Što zapravo piše na etiketi?

Jedna od najvažnijih informacija pri kupnji maslinova ulja jest njegovo podrijetlo.

Na deklaracijama ekstra djevičanskih ulja mogu se pronaći oznake poput „mješavina maslinovih ulja iz Europske unije” ili „mješavina maslinovih ulja iz Europske unije i maslinovih ulja koja nisu iz Europske unije”.

Takve oznake znače da ulje može biti proizvedeno miješanjem ulja različitog zemljopisnog podrijetla.

To samo po sebi nije pokazatelj loše kvalitete. Riječ je o dopuštenoj praksi, uz obvezu pravilnog označavanja proizvoda.

Kupci bi trebali obratiti pozornost i na kategoriju ulja, rok trajanja, uvjete čuvanja te godinu berbe ako je navedena.

Posebno treba razlikovati ekstra djevičansko maslinovo ulje od proizvoda koji su jednostavno označeni kao maslinovo ulje, a mogu sadržavati mješavinu rafiniranog i djevičanskog maslinova ulja.

Zašto se mnogi ipak odlučuju za domaće?

Kupnja ulja izravno od poznatog maslinara ima prednosti koje se ne mogu uvijek izraziti samo cijenom.

Kupac često zna gdje su masline uzgojene, kada su ubrane i u kojoj su uljari prerađene. Može kušati ulje prije kupnje i izravno razgovarati s proizvođačem.

Za mnoge stanovnike Dalmacije važna je i činjenica da kupnjom domaćeg ulja podupiru lokalne maslinare i očuvanje maslinika.

Ipak, povjerenje u proizvođača ne može u potpunosti zamijeniti laboratorijsku i senzorsku analizu, posebno kada se želi objektivno potvrditi kategorija i kvaliteta ulja.

Je li 20 eura po litri previše?

Za kupca koji maslinovo ulje svakodnevno koristi u kuhinji, cijena od 20 eura po litri predstavlja značajan izdatak. Obitelj koja godišnje potroši 20 litara ulja za takvu će količinu izdvojiti čak 400 eura.

S druge strane, maslinar koji tijekom cijele godine održava maslinik, organizira berbu i plaća preradu teško može konkurirati velikim proizvođačima koji na tržište plasiraju tisuće ili milijune litara.

Upravo zato usporedba boce s trgovačke police i litre ulja iz malog dalmatinskog maslinika nije uvijek jednostavna. Razlike mogu biti u količini, kategoriji, načinu proizvodnje, podrijetlu i stvarnoj kvaliteti.

Na kraju se pitanje cijene svodi na odnos između troškova proizvodnje, kvalitete i onoga što je kupac spreman platiti.