Informatikom se bavi posljednjih 30 godina, a danas uglavnom izrađuje web stranice, bavi se grafičkim dizajnom te povremeno servisiranjem. Olovka je, međutim, uz njega praktički cijeli život.

Sklonost crtanju primijetili su još njegovi nastavnici u osnovnoj školi, a umjetničku crtu, kaže, naslijedio je i od roditelja.

– Otac mi je pomagao s jednostavnijim motivima za školske zadatke, dok je majka imala smisla za nešto kompleksnije, posebno za portrete u realističnom stilu. Sve je zapravo poteklo od roditelja, a ja sam nastavio crtati svojim slobodnim stilom sve do danas, bez likovne akademije i dodatnog obrazovanja – govori Đani.

Tijekom godina crtao je različite motive – pejzaže, životinje, automobile, ljudske figure i portrete. Danas mu je fokus gotovo u potpunosti usmjeren prema vjerskim motivima, posebno portretima Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i drugih likova katoličke tradicije.

Inspiracija, kaže, ovisi o trenutnom raspoloženju i želji za određenom kombinacijom motiva. Kada radi prema nečijoj želji, motiv je unaprijed određen, ali prostor za kreativnost i dalje ostaje.

A iza jednog završenog crteža krije se mnogo više vremena nego što bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti.

– Za jedan crtež potrebno mi je između 15 i 30 sati, ovisno o kompleksnosti i broju osoba. Svakoj osobi na crtežu potrebno je posvetiti jednaku pažnju. Kod velikih formata, poput A0, rad može trajati 100 pa i više sati – objašnjava.

Upravo je toliko vremena posvetio jednom od svojih najdražih radova – portretu svetog Mihaela arkanđela.

– Vjerujem da svaki umjetnik ima svog favorita. Ja posebno izdvajam taj portret, na koji sam potrošio više od stotinu sati, ali vrijedilo je svake minute uloženog truda. Crtež je kasnije poslužio i kao motiv za tetovažu mom kumu Ivanu, što mi posebno imponira – kaže.

Posebno mjesto u njegovoj priči posljednjih mjeseci zauzimaju Bilice. Svoj talent odlučio je povezati s humanitarnom akcijom kojom želi pomoći obnovi crkve Gospe od Pomišljaja.

Iza te odluke stoji i osobna zahvalnost.

– To je posebna župa prepuna fascinantnih ljudi krasnog karaktera, predvođena fra Lazarom Pericom, koji ima posebno mjesto u mom srcu. Župa Bilice mene i moju obitelj objeručke je prigrlila kada nam je bilo najpotrebnije i mi smo im vječno zahvalni. Sada svojim radom imam priliku pomoći gradnji i obnovi crkve na Pomišljaju i to radim s osmijehom na licu – ističe Đani.

Portrete najčešće izrađuje prema fotografijama, što mu omogućuje da što vjernije prenese osobu na papir, ali i da prema željama dodaje druge motive i prilagođava kompoziciju.

Velike planove o galerijama i izložbama zasad nema. Puno mu je važnije da ono što zna i voli raditi povremeno može poslužiti nečemu dobrom.

– Uvijek sam otvoren za humanitarne akcije ili bilo kakav oblik pomoći onima kojima je najpotrebnije. Na kraju krajeva, pomaganje drugima najveća je čast koju imamo – poručuje Đani.

Tako se priča koja je započela još dječačkim crtežima u školskoj klupi nastavila desetljećima poslije. Danas između posla s računalima i grafičkog dizajna Đani i dalje uzima olovku u ruke, a za neke će radove pred papirom provesti i više od stotinu sati.

S jednom razlikom – dio tih sati danas može pomoći i drugima.