Povod je slučaj iz Crikvenice o kojem je izvijestio portal Mirovina.hr. Umirovljenički par požalio se da ih je iznajmljivač ležaljki pokušao udaljiti s dijela plaže jer nisu željeli unajmiti ležaljke. Prema njihovim tvrdnjama, prazne ležaljke pritom su zauzimale velik dio prostora.

No činjenica da netko na plaži legalno iznajmljuje ležaljke ne znači da je time dobio pravo ponašati se kao vlasnik plaže.

Važeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama propisuje da je pomorsko dobro prije svega u općoj upotrebi te da se njime svatko ima pravo služiti u skladu s njegovom prirodom i namjenom. Jedno od temeljnih načela upravljanja pomorskim dobrom upravo je osiguravanje slobodnog pristupa javnosti moru i obali.

To znači da samo zato što ne želite platiti ležaljku ne gubite pravo koristiti javnu plažu.

Zakon je još konkretniji kada govori o uređenim morskim plažama. One moraju biti pristupačne svima pod jednakim uvjetima, ne smiju se ograditi niti se na drugi način smije ograničiti pristup, a ulaz na uređenu morsku plažu ne smije se naplaćivati. Takva plaža ne može se ni isključiti iz opće upotrebe. Ista zabrana naplate ulaza i ograničavanja pristupa vrijedi i za prirodne morske plaže.

Posebno je zanimljivo koliko prostora na javnoj plaži uopće može biti namijenjeno gospodarskim djelatnostima.

Kod javne plaže u naselju cijela plaža mora ostati dostupna svima, dok se gospodarska djelatnost za koju je koncesija dodijeljena može obavljati na najviše 40 posto kopnenog i 20 posto morskog dijela plaže. Kod javne plaže izvan naselja granica je najviše 60 posto kopnenog i 40 posto morskog dijela.

Drugim riječima, koncesija ili dozvola za obavljanje djelatnosti nije isto što i vlasništvo nad plažom.

To je posebno važno u turističkim mjestima poput Vodica, gdje tijekom ljeta ležaljke, suncobrani i drugi komercijalni sadržaji zauzimaju dio najposjećenijih plaža.

Građanin ili turist koji ne želi koristiti ležaljku ima pravo koristiti slobodni dio javne plaže. Pritom, naravno, ne može zauzeti samu ležaljku ili drugi sadržaj koji se naplaćuje bez plaćanja usluge, ali iznajmljivač ne može naplatom ležaljke uvjetovati samo pravo pristupa javnoj plaži.

Ako netko smatra da mu je nezakonito onemogućen pristup plaži ili da je pomorsko dobro zauzeto protivno pravilima, slučaj se može prijaviti nadležnom pomorskom redaru odnosno jedinici lokalne samouprave koja upravlja tim dijelom pomorskog dobra.

Slučaj iz Crikvenice zato je dobar podsjetnik i domaćima i gostima: ležaljka se može naplatiti, ali javna plaža nije privatno dvorište.