Josip Kardov ne dopušta da djedovina zaraste: Na devet parcela uzgaja masline, agrume i pistacije

U njegovim nasadima danas raste oko 420 stabala i sadnica. Tu je 170 maslina, 50 naranči, 40 mandarina, 30 limuna, 36 višanja maraski i 22 pistacije, ali i sedamdesetak sadnica šljiva, trešanja, dunja, krušaka, marelica, nektarina, lješnjaka, rogača i šipka.

Sve je raspoređeno na devet polja, a iza svakog posađenog stabla stoje sati rada, vlastiti novac i mnogo strpljenja.

Od obiteljskog vrta do stotina stabala

Josip kaže da je uz zemlju odrastao. U obitelji se oduvijek nešto sadilo, od krumpira i kapule do povrća i voća za vlastite potrebe. No prije nekoliko godina odlučio je napraviti nešto više.

Zanimljivo je da je sve zapravo počelo od jedne stare mandarine koja raste uz obiteljsku kuću u Vodicama.

– Imamo doma mandarinu staru više od dvadeset godina. Jedne godine na njoj je bilo sedamdeset kilograma plodova, a sljedeće nije bilo ni pet. Ali kad rodi, mandarine su preslatke. Onda je brat rekao da imamo zemlje i da bismo mogli nešto posaditi. Tako smo lagano krenuli – prisjeća se Josip.

Dio zemlje obitelj je imala od ranije, a zatim su Josip i brat počeli kupovati i susjedne njive. Neke su godinama bile zapuštene, a vlasnici su živjeli daleko od rodnog kraja.

Umjesto da zemlja ostane neobrađena, Josip je odlučio vratiti joj život. U tome nije sam. Dok je s bratom postupno kupovao parcele, u sadnji su mu pomagali otac i devetogodišnji sin. Tako se ljubav prema zemlji prenosi s generacije na generaciju, a Josip se nada da će ono što danas zajedno stvaraju jednoga dana ostati njegovoj djeci.

Limuni, mandarine, naranče, ali i pistacije

Šetnja njegovim nasadima otkriva koliko je različitih kultura odlučio iskušati.

Posebno su zanimljivi agrumi, koji u zaleđu Vodica zahtijevaju mnogo pažnje, osobito tijekom zime.

Josip uzgaja više sorti limuna i mandarina, a s narančama je posebno oprezan jer su osjetljivije na niske temperature. Kako nam objašnjava, za zaštitu mladih stabala od hladnoće pripremio je i agrotekstil kojim ih namjerava omotati tijekom zime.

Limuni su se zasad pokazali dosta dobrima, dok mandarine nešto sporije napreduju. Josip ističe kako je uzgoj agruma u ovom kraju drukčiji nego u dolini Neretve, gdje vlažnije tlo omogućuje brži rast.

Među mladim stablima nalaze se i 22 pistacije, posađene prije otprilike godinu dana. Iako je riječ o nasadu koji tek treba pokazati svoj puni potencijal, ove godine već je bilo prvih plodova, ukupno oko dvadesetak dekagrama.

Josip dobro zna da ozbiljniji urod neće doći preko noći. No upravo je to ono što ga privlači – posaditi nešto danas i godinama pratiti kako raste.

Nakon građevine slijedi zalijevanje

Iako se na prvi pogled može učiniti da je riječ o velikom poljoprivrednom gospodarstvu, Josip naglašava da su nasadi još u razvoju.

Nema registriran OPG, nije koristio poljoprivredne potpore i zasad ne proizvodi za tržište. Sve financira vlastitim novcem koji zarađuje radeći u građevinskoj tvrtki svojega brata.

– Sve je ovo naše ulaganje. Ode novac na sadnice, gorivo, vodu, a trud i rad nikad ne brojiš – govori.

Poseban izazov predstavlja navodnjavanje.

Na jednom od zemljišta ima cisternu kapaciteta 56 kubičnih metara koja se tijekom zime puni kišnicom. Ljeti vodu prevozi do nasada, a sada planira postaviti nekoliko kilometara cijevi kako bi barem dio zalijevanja pojednostavio.

Njegov radni dan tijekom ljeta počinje već oko pet sati ujutro.

– U građevini radimo od četiri i po ili pet ujutro, pa završimo oko podne. Onda navečer pripremam vodu i idem zalijevati. Nekad svaku drugu večer, nekad samo subotom, kako stignem – opisuje Josip.

Uz posao i poljoprivredu, Josip je i otac troje djece. Najstarije ima devet godina, drugo sedam, a najmlađe tek nekoliko mjeseci.

„Možda nešto ostane dici”

Na pitanje vidi li svoju budućnost u poljoprivredi, Josip ne daje velika obećanja.

Svjestan je koliko je teško živjeti od zemlje, osobito kada se kreće od početka i kada se godinama samo ulaže.

– Sedamnaest, osamnaest godina sam u građevini. To čovjeka s vremenom slomi. Nije ni poljoprivreda lagan posao, ali imam troje dice. Možda nešto za njih bude. Ja ću se skrbiti koliko mogu – govori.

U tim riječima možda se najbolje vidi zašto sve ovo radi.

Ne očekuje brzu zaradu niti vjeruje da će se ulaganja vratiti preko noći. Važnije mu je da zemlja ne ostane zapuštena i da jednog dana njegova djeca imaju nešto što je njihov otac stvarao vlastitim rukama.

A posebno je lijepo što njegov devetogodišnji sin već sudjeluje u sadnji, zajedno s ocem i djedom. Tri generacije tako ostavljaju svoj trag u zemlji, a stabla koja danas sade mogla bi donositi plodove još desetljećima.

A kada ga pitamo što ga u svemu tome najviše veseli, odgovor dolazi bez razmišljanja.

– Kad bi te ja jedno jutro probudio u pet sati pa da krenemo u polje... Kad svane, imaš maka, djeteline, svega. Kopaš kapulicu, kopaš kumpir i čuješ kako priroda bruji, stari moj!

Upravo je taj osjećaj, kaže, ono što ga stalno vraća zemlji.

Strah od kamenoloma

Ipak, nad Josipovim planovima nadvija se i jedna ozbiljna briga.

Riječ je o mogućem ponovnom pokretanju eksploatacije u kamenolomu Velika Kremenica, zbog čega su zabrinuti i drugi stanovnici Lađevaca.

Josip strahuje da bi prašina koja nastaje tijekom rada kamenoloma, osobito kada zapuše bura, mogla ugroziti njegove nasade.

Posebno ga brinu pistacije, čiji se plodovi tijekom sazrijevanja otvaraju, ali i agrumi te ostale voćke koje je posljednjih godina posadio.

– Ta prašina jednostavno ulazi svugdje. Što će biti s pistacijama, maslinama i citrusima ako sve ponovno krene? Ne znam – zabrinuto govori.

Njegova zabrinutost zasad je vezana uz moguće posljedice budućeg rada kamenoloma, a ne uz utvrđenu štetu na nasadima.

Za Josipa to nije samo pitanje prašine. Riječ je o godinama ulaganja, rada i planovima koje je vezao uz ovu zemlju.

Zemlja koja ponovno živi

Dok obilazimo nasade, Josip pokazuje mlade limune, mandarine i pistacije. Neka stabla tek su posađena, druga već daju prve plodove, a pojedina će trebati još mnogo godina da dosegnu punu rodnost.

Planira nastaviti sadnju, proširivati nasade i urediti navodnjavanje.

Hoće li jednog dana sve to prerasti u ozbiljniju poljoprivrednu proizvodnju, još ne zna. Zasad je najvažnije da stabla rastu i da ono što je započeo ima budućnost.

U vremenu kada mnoge poljoprivredne parcele ostaju zapuštene, priča Josipa Kardova pokazuje da još postoje ljudi spremni vlastiti novac i slobodno vrijeme ulagati u zemlju.

Ne zbog brze zarade, nego zbog zadovoljstva koje donosi svaki novi list, cvijet i plod.

I zbog nade da će ono što danas raste u poljima Lađevaca jednoga dana ostati njegovoj djeci.