Da bi dobro zvučali, glazbari u svojoj ekipi ne mogu imati samo one koji sviraju trube, klarinete i saksofone. Moraju imati dobre igrače i na baritonima i basevima, a ništa manje nisu bitni ni oni na bubnju, činelama i dobošu. 

Baš na tim zadnjim pozicijama, bubnju, činelama i dobošu, Vodiška glazba je uvik bila posebno jaka. Doboša je naslijedija Ive Barin. Kasnije su te instrumente svirali Merki, Žuči, Desto,... (dopunite me). Nakon nji doša je red i na Juru. Juricu Strikomana. Poznatijega po obiteljskomu nadimku Rašo. Svira je sva ta tri instrumenta. Srodija se Jure s njima. Možda mu je doboš ipak najviše sličija. Obišen oko vrata, s palicama u rukama. I sa smijom na licu. Kojeg nije skida od momenta kad su ga sedandeset i četvrte dobili otac Ive i mater Jadranka. Čuveni konobar iz Kozare. Svjetski prvak u mišanju koktela. I Šibenka. Koja se, isto ka i njezin Jure, uvik tako lipo smije. A život je nije mazija. Jer, ostala je sama sa dvoje male dice, Jurom i Ivanom, kad je Ive mlad umra. 

Naš Jure je radija u Elektri. Koliko su samo puta on i njegove kolege morali prekidati svoj odmor i letiti. Di god je tribalo. Po kiši, snigu i buri. Ili po sparinama koje liti ovladaju našim krajem. Da bi mi uživali u blagodatima struje. I lanjskoga lita, možda baš oko ovoga datuma, on i kolega su se u Zatonskoj uvatili u koštac sa trafostanicom koja je zakazala. I riješili su kvar. Siguran san da se Jure i u tim trenucima smijuljija. Pa je svojim osmijehom “razoruža” trafostanicu. A onda se ona smilovala svima nama. Koji smo nestrpljivo čekali... 

Dok ovo pišen, slušan Nanu Mouskouri. Na francuskom piva Staroga Pjera. Ona i Arsen su mi najdraži. Obožavan i našu Liru, Oršulice i Bunare. I nadasve Vodišku glazbu. Pitan se sada kako će in biti sutra, kad na sprovodu moraju svirati svomu Juri.

Šta svirati nekomu ko je svih svojih pedesetak godin bija tako veseja? Možda Seljančicu ka i Ljiljanu i Vovi? Šta god budu svirali, ritam će im na dobošu davati Marjeta. A na ostalim instrumentima će svirati uglavnom vrlo mladi glazbari. Među njima i Marjetin sin Vicenco. Sićan ga se kad je ka dite dolazija u knjižnicu. Zainteresiran za sve i svašta. Na kraju se pronaša u glazbi. I njemu se, ka i generacijama glazbara prije njega, desilo da se ulaskom u Vodišku glazbu “navuka” na nju. Trajno. Tako je bilo i s Jurom...

Izražavan iskrenu sućut majci Jadranki, sestri Ivani, zetu Jošku, nećaku i nećakinjama, najboljem prijatelju Ivici, Jurinim kolegama iz Elektre i prijateljima iz Vodiške glazbe, njegove druge obitelji.

Adio, dragi naš Jure!