Glasove filma nose Elvira Lasan Zorobabel te bračni par Antonia i Ive Juričev-Talijaš, koji su zajedno proveli više od šest desetljeća. Njihovi zapisi i sjećanja pretočeni su u 30-minutni dokumentarac u kojem se isprepliću djetinjstvo, škola, igre, težak rad, ljubav, pisme, vjenčanja, sprovodi i prvi počeci turizma u Vodicama.

Elvira se prisjeća skromnih kuća od kamena, jutara uz ognjište i crnog kruha, te dječjih igara na portunu. Govori o strogoj školi, siromaštvu i radu u polju. Antonia opisuje život u Mrdakovici, jutra s ovcama, put do škole dug sedam kilometara i prve dane u turizmu, kada je u skromnoj kući primala goste. Ive donosi toplinu jednostavnih rečenica o ljubavi koja traje cijeli život, o pismima koja su spojila dvoje mladih, kao i o običajima vjenčanja i sprovoda kakvima se nekad pridavala velika važnost.

Film kroz arhivske fotografije, animirane kadrove i izvornu snimku pjevanja donosi intimnu atmosferu jednog vremena, a priče troje govornika prikazuju Vodice u razdoblju kada se radilo puno, imalo malo, ali se živjelo s ponosom i zajedništvom.

Ideja filma potekla je od Lucije Cvitan, dok je montažu i realizaciju potpisao Petar Grgurev. U filmu su korištene fotografije govornika te isječci iz albuma „Vodiški kvadar“ Tonča Juričeva Grginova. Izradu videa sufinancirao je Grad Vodice.

Dokumentarni film „Kako su živili naši stari u Vodicama“ objavljujemo u cijelosti uz ovaj članak, kao trajni zapis uspomena i identiteta našega mjesta.
Pozivamo sve građane da ga pogledaju i sačuvaju priče koje bi u protivnom nestale s vremenom.