Bilo je puno dobrih igrača. U svim tim sportovima. Ipak, kad bi jedan od sportova mora izdvojiti i reći da je u njemu bilo više uspjeha nego u drugima, onda bi to bez dileme bija rukomet. Teško da će ikad neki sportski događaj u Vodicama nadmašiti utakmicu iz sedandeset i šeste i finalnu kup-utakmicu protiv bjelovarskog Partizana. U to vrime najbolje rukometne ekipe na svitu. Na Hangaru se onda natiskalo cilo Selo.

Neću sad o tome. Danas vam želimo pokazati reportažu iz devedeset i druge. Pronašli smo je u Arhivi Televizije Vodice. Njeni autori Marija Alfirev i Ivan Kranjac dokumentirali su obilježavanje tridesete godišnjice od osnutka Kluba. Godinu prije to nije bilo moguće napraviti. Zbog ratne situacije. Stoga je to učinjeno kad su se stvorili kakvi-takvi uvjeti. U trenucima kratkotrajnog “primirja”. Ako ga je ikad bilo na našem području.

Skupštini Kluba, na kojoj se rukometašima i njihovim gostima obratija predsjednik Goran Juričev-Cotov, prethodile su revijalne utakmice koje su se igrale na betonskom igralištu pored nove škole. Prvo su igrale žene, među njima i Biserka Tomić (Lačina) i Ljilja Lasan-Zorobabel, bitno starije od drugih, a nakon njih i muškarci. Kroz utakmice su se izminile igračice i igrači svih generacija. Puno je među njima i onih koji su nas u međuvrimenu napustili. Poput Ante Mihića-Bogde i Ratka Latina, koji su vodički rukomet zadužili toliko da se u spomen na njih dvojicu već godinama održavaju memorijalni turniri. Nema više ni Engelsa Alfireva koji je napisa knjigu o Klubu, a zadnji u nizu onih koji više nisu sa nama je Stipe Franin-Pečarica. On nas je napustija prije dva miseca. Ma, puno ih je “otišlo”. I onih na terenu i onih koji su tada, tog dana kad je ova reportaža napravljena, bili na tribinama.

Pogledajte reportažu i prisjetite se dragih ljudi koje ste poznavali...