Jednim kamionom prešao 40 puta oko Zemlje: Darko Bojanić ne može zamisliti život bez ceste

Oduvijek je obožavao automobile, motore, cestu, vožnju i putovanja.  Ono što nije obožavao je bila knjiga i učenje. I baš zbog loših ocjena upisao je školu za vozača.

-  U početku sam više vozio motore, a tek poslije sam krenuo s automobilima i šleperima.  Prvu vožnju imao sam radeći u Vodicama, u Iveksu. Sjeo sam u vozilo dugo 18 metara natovareno ciglom te krenuo prema Vinkovcima. Put nas je vodio preko Karlobaga, što je bilo jako izazovno za tako veliko vozilo i moje tadašnje neiskustvo. Vrativši se s ture, mislio sam da to nije za mene. Međutim, brzo je došla druga tura i sve je krenulo. Odlučio sam da Hrvatska neće biti moja granica pa sam počeo voziti po Europi. Prvo sam vozio Belgiju i Nizozemsku, potom Dansku. To su bili veći izazovi jer je svaka granica imala svoja pravila. Prolazili smo granice na kojima su bile razne kontrole, a mi smo dolazili sa starim kamionima pa smo se ponekad morali skrivati i prolaziti noću. Jednom su me u Salzburgu uhvatili s punim rezervoarom, a u to vrijeme je bilo dopušteno samo 200 litara. Svašta se tu događalo. Priča je i previše  – govori nam Darko Bojanić, vozač šlepera.

Vozio je jedno vrijeme po Španjolskoj, Italiji i jugu Europe, gdje je nerijetko bilo i pljački.

-  Najopasnije iskustvo doživio sam u Veroni, gdje su me omamili. Ostao sam u radnom odijelu, a sve iz šlepera su mi pokupili, čak i radne cipele – prisjeća se Bojanić.

Danas 33 godine poslije, u slobodno vrijeme strastveni ljubitelj motora i oragnizator moto tura, većinom je na cestama Italije. Sa svojom grdosijom dugačkom 18 m i širokom 2.5 m. Prevozi običan teret, a pun teži "svega"40 tona.

- Današnji šleperi su moderniji su od nekih automobila. Imaju ABC,ACC,tempomat, grijanje sjedala i retrovizore. Imaju 12 brzina, ovisno o modelu te oni s automatik mjenjačem sami mijenjaju brzine. Brzina vožnje je ograničena na 90 km/h, a sve se prati tahografom. Kontrole mogu obuhvatiti podatke za prethodnih 50 dana. Put kočenja i način vožnje kamiona nisu isti kao nekada. Vožnja je postala manje izazovna u tehničkom smislu, ali ono što je ostalo isto je da roba i dalje mora biti dobro osigurana, posebno prilikom kočenja. Jedna situacija me posebno naučila. Prevozio sam kamen iz Plana za Italiju nekom starom cestom sa starom prikolicom. Išao sam prema Karlobagu. Bio sam mlad i neiskusan te nisam znao kako pravilno postaviti kamen. Kamen je stajao kao na ljuljački i u jednom je zavoju izletio van. Bila je to velika škola za mene – dodaje.

Život u kabini samački je život, a kabina vozaču njegov drugi dom.

- Svaki vozač sređuje kabinu i organizira život u njoj najbolje što zna i može. Sve ovisi o tome kakav si čovjek. Kabina je tvoje ogledalo. Ja, se mogu istuširati u kabini, kuham ispred šlepera, a svaka stvar kod mene ima svoje mjesto. Važno je sebi urediti prostor da ti je ugodno jer u njemu provodiš sate i dane. Godišnje se prijeđe kilometara i kilometara; prije puno više nego danas. Jedan sam kamion razdužio s milijun i 600.000 kilometara i dosad promijenio šest kamiona. Mjesečno napravim oko 8.000 kilometara. Za vrijeme dok sam vozio Belgiju i Nizozemsku, znao sam napraviti 12.000 do 13.000 kilometara mjesečno. Sada vozim Italiju, otprilike četiri ture tjedno, svaku dugu 2.000 do 3.000 kilometara. Maksimalno vrijeme vožnje je deset sati i vozi se u etapama, uz obvezne pauze. Nakon četiri i pol sata vožnje slijedi pauza od 45 minuta. Može se voziti i kraće, primjerice sat i pol pa napraviti pauzu od 15 minuta, a zatim nastaviti do ukupno četiri i pol sata i odraditi još 30 minuta pauze. Nekad sam vozio dva sata pa napravio pauzu od 15 minuta. Znalo mi se dogoditi da ostavim kamion u Stankovcima, zato što mi radno vrijeme nije dopuštalo da nastavim daljnju vožnju. A, živim u Vodicama – nastavlja strastveni vozač.

Uz vremenska ograničenja vožnje vozači šlepera se susreću s brojnim drugim izazovima na cesti. Od ljudi, zakona, kontrola, čekanja na graničnim prijelazima, vremenskih uvjeta, kašnjenja na utovar ili istovar.

- Od vozača se očekuje da stigne na vrijeme. Najgore je kad nešto moraš napraviti pod pritiskom i tad si sklon pogreškama. Ako kasnim ne žurim. Nema od toga ništa. Najvažnije je krenuti ranije kako se ne bi doveo u takvu situaciju. Ovaj posao zahtijeva predviđanje i moraš znati što te čeka na cesti, biti u kontaktu s kolegama – nastavlja.

Našao se Bojanić i nebrojeno puta u riskatnim i pogibeljnim situacijama.

- Jednom smo putničko-teretnim trajketom Marko Polo krenuli iz Ancone i upali u nevrijeme. Svi kamioni na brodu našli su se na jednoj strani, pa je poslije nastao problem kako ih odvojiti. Srećom, zatekao se na trajektu neki Bosanac koji je sve riješio španerom. Trebalo se toga sjetiti! Dizalicom se podigla jedna strana, a drugu je držao zategnuti španer.– dodaje.

Cesta je nepredvidiva i događaju se svakakve situacije. Da bi se izdržalo, moraš biti staložen.

- I dobar sam sa sobom. Provodiš toliko vremena sam u kamionu da moraš znati živjeti sa svojim mislima. To je dio posla koji mnogi ne vide, ali je jednako važan kao i sama vožnja – zaključio je Bojanić.