Godinama je skupljao ono što su drugi odbacivali, a danas njegova zbirka priča priču o starim Vodicama

Ljubo je godinama prikupljao i čuvao predmete, a sada ih je uredio i izložio na jednom mjestu, stvarajući malu privatnu etnografsku zbirku.

– Najprije sam skupljao stari alat. Tu ima kovačkog, bravarskog, bačvarskog i limarskog alata, ali i predmeta koji su se koristili u poljoprivredi i kućanstvima – govori nam Ljubo dok pokazuje zid prepun različitih pomagala.

Među izloženim predmetima nalaze se ručne bušilice, kovačka kliješta, škare za striženje ovaca, stare vage, posude za kuhanje na ognjištu, drveni predmeti i brojne druge stvari koje su nekoć bile dio svakodnevice.

Posebnu vrijednost imaju predmeti iz njegove obiteljske kuće, koje je uspio sačuvati kada je stara kuća prodana.

Uspomena na babu Filu iz 1904. godine

Među svim predmetima jedan mu je posebno drag. Riječ je o pet ukrasnih figura koje je njegova baka Fila donijela u kuću kada se udala davne 1904. godine.

– To je moja baba donijela kad se vjenčala. Umrla je 1951. godine. Voljela je imati pijate, čaše i zdjele. Kod nas se toga puno čuvalo, a posuđe se nekada posuđivalo i za pireve – prisjeća se Ljubo.

Zbirka nije nastala samo od obiteljskih uspomena. Dio predmeta pronašao je tijekom godina, neke je dobio od drugih ljudi, a ponešto je i kupio.

Fotografije koje čuvaju lica i priče

Velik dio prostorije zauzimaju stare fotografije. Na njima su članovi obitelji, nekadašnje generacije Vodičana, prizori iz prošlosti mjesta i ljudi kojih odavno nema.

Ljubo ne čuva samo fotografije nego i priče koje stoje iza njih. Pokazujući obiteljske portrete, prisjeća se predaka, njihovih života i sudbina. Posebno je zanimljiva priča o njegovu pradjedu i prabaki koji su, kako kaže, preminuli istoga dana 1920. godine, u razmaku od samo četiri sata.

Uz prikupljanje predmeta i fotografija, Ljubo se godinama bavi i rodoslovljem. Proučava stare matične knjige i arhivsku građu kako bi rekonstruirao obiteljske veze i povijest vodičkih obitelji.

– Ja svaku sliku znam objasniti. Znam tko su ljudi na njima, kada su rođeni i kada su umrli – govori nam.

Želja mu je da zbirku upoznaju i mlađe generacije

Iako je zadovoljan što je prikupljene predmete napokon uredio i smjestio u prostor u kojem se mogu razgledati, Ljubo ne skriva neizvjesnost kada razmišlja o njihovoj budućnosti.

Volio bi da sve ono što je godinama skupljao ostane sačuvano i dostupno budućim generacijama, ali nije siguran što će se sa zbirkom jednog dana dogoditi.

Posebno bi ga veselilo kada bi je posjetili učenici osnovne škole.

– Neka se ravnatelj škole dogovori s djecom pa jedan razred može doći pogledati. Ja ću im objasniti što ih zanima, bili to manji ili stariji đaci. Tko hoće, slobodno može doći – poručuje Ljubo.

Njegova mala zbirka možda nema veličinu ni opremu pravog muzeja, ali ima nešto jednako vrijedno – autentične predmete i čovjeka koji poznaje njihove priče.

U vremenu kada stare kuće nestaju, a predmeti nekadašnjeg života završavaju na otpadu, Ljubo Sladoljev svojim je trudom sačuvao djelić vodičke prošlosti. I upravo zato njegova zbirka zaslužuje pažnju.