Žarko Sarađen – Žaja: „Sve boli, muku i tamu izbacija san na papir, sa svakim stihom i litru suza”
U Stankovcima ga mnogi poznaju kao Žaju. Žarko Sarađen godinama je dio kulturnog i društvenog života svojega mjesta, čovjek koji je vodio brojne manifestacije, sudjelovao u osnivanju udruga i sportskih klubova te desetljećima bio povezan s glazbom. No iza tog dobro poznatog lica krije se i jedna druga, duboko osobna priča. Priča o težačkom djetinjstvu, obiteljskoj tragediji, Domovinskom ratu, prijateljstvu i stihovima koji su nastajali onda kada je bilo najteže.
Djetinjstvo u kojem je motika bila glavno oružje
Žarko je rođen i odrastao u Stankovcima, u obitelji u kojoj se živjelo od teškog rada. Otac mu je od mladosti bio invalid, s jednom oduzetom rukom, ali to ga nije sprječavalo da bude jedan od najboljih težaka u kraju. Majka je iza sebe nosila teške ratne traume, nakon što je izgubila polovicu obitelji.
– Njih dvoje su nas odgojili isključivo teškim radom. Motika je bila glavno oružje. Ničega nije bilo u izobilju, ali je bilo puno radosti i zadovoljstva – prisjeća se Žarko.
Kao najmlađi u obitelji imao je, kaže, nešto lakše djetinjstvo od starije braće i sestre, koji su već radili i pomagali roditeljima. Unatoč skromnim uvjetima, djetinjstvo pamti po veselju, zajedništvu i mladenačkim nepodopštinama.
– Ka i u svim malim sredinama, mi mladi smo često znali raditi razne nepodopštine, a poseban gušt bi bija kada bi došla milicija – prisjeća se.
Tragedija nakon koje su riječi postale utočište
Prve stihove počeo je pisati još u mladosti. Bile su to uglavnom šaljive pjesme, često inspirirane dogodovštinama iz svakodnevnog života. No ozbiljna poezija u njegov je život ušla nakon tragedije koja ga je duboko obilježila.
Izgubio je trinaestogodišnjeg nećaka koji je od svoje osamnaeste mjesečne dobi odrastao s njegovom obitelji.
– To je bija kraj. Dugo vrimena nisan zna ni kud iden ni šta radin. Iz tog crnila izvukli su me prijatelji, a onda je krenila i poezija.
U tim trenucima pisanje je postalo način da izrazi bol koju je nosio u sebi.
– Sve boli, muku i tamu izbacija san na papir, sa svakim stihom i litru suza.
Danas, srećom, kaže da ga na pisanje uglavnom potiču lijepe stvari. Ali upravo su oni najteži životni trenuci oblikovali njegov pjesnički izraz.
Rat koji je promijenio život
Domovinski rat ostavio je dubok trag na Žarkovu životu. Kao i mnogi mladi ljudi njegova kraja, u rat je krenuo bez puno razmišljanja.
– Svi mi mladi u rat smo krenili bez pitanja.
Govoreći o tom razdoblju, otvoreno priznaje koliko je tada bio opterećen osobnim gubitkom i tugom.
– Ta obiteljska tragedija za mene je bila kraj, a rat mi je doša ka izlaz. Molija san Boga da me pogodi, i jeste dva puta, ali ne dovoljno, očito je ima drugi plan za mene.
Tijekom rata dvaput je ranjen. No rat mu je, uz sve teškoće i stradanja, donio i susret koji je promijenio njegov život.
Pred kraj rata, tijekom boravka u Biogradu i njegovu zaleđu, upoznao je svoju buduću suprugu.
– Tada je počela neka nova vrsta poezije.
Većina njegovih pjesama o Domovinskom ratu nastala je tek poslije, kada su se doživljaji, sjećanja i emocije počeli pretvarati u stihove.
„Zadnja zapovid” – pjesma nastala u suzama
Posebno mjesto u Žarkovu stvaralaštvu zauzima pjesma „Zadnja zapovid”, posvećena prijatelju i suborcu Bori Miletiću (1953. – 2021.).
Nastala je 2021. godine, na Borinu sprovodu.
– Kad san vidija da ga iznose pokrivenog zastavom, potekle su suze, a s njima i stihovi. Zna san da bi to njemu bilo dosta. Jedina nagrada za sve što je dao.
Pjesma govori o posljednjem ispraćaju hrvatskog ratnika, zastavi, prijateljstvu i vjeri da će suborci ponovno stajati jedan uz drugoga.
Kasnije ju je uglazbio bibinjski pjesnik Ante Sikirić, a izvela ju je klapa iz Bibinja.
Zbirka koja je godinama čekala da ugleda svjetlo dana
Iako je pjesme pisao desetljećima, Žarko dugo nije razmišljao o njihovu objavljivanju. Sve se promijenilo zahvaljujući jednom događaju u NK Croatiji Stankovci.
Za klupsku proslavu zamolili su ga da napiše prigodan govor. Umjesto govora napisao je pjesmu „Croatija, naravno”.
S pozornice ju je pročitao Ivan Vidović, njegov nekadašnji profesor hrvatskog jezika iz osnovne škole, i sam autor brojnih pjesničkih zbirki.
Profesor je odmah prepoznao nešto posebno.
– Pita me kako san to napisa, otkud mi to. Kad san mu reka da iman još toga, nikad pročitanog, na salvetu mi je napisa svoj broj mobitela i reka da mu donesen sve šta iman.
Nekoliko dana poslije uslijedio je poziv koji je promijenio tijek Žarkova pjesničkog puta.
– Žarko, ti si godinama skriva pravo bogatstvo. Napravit ćemo zbirku pjesama – rekao mu je profesor Vidović.
Žarko priznaje da se u početku dvoumio. Objavljivanje pjesama značilo je pred drugima otkriti najintimnije dijelove vlastitog života.
– Bilo mi je malo neugodno, činilo mi se da ću, ako se to objavi, biti potpuno ogoljen.
Presudnu ulogu odigrala je obitelj.
Supruga i djeca nagovorili su ga da objavi pjesme. Kći ih je razvrstala po temama, stariji sin nacrtao grafike, a mlađi sin i nevjesta pružili podršku. Prijateljica iz Glazbenog društva, likovna umjetnica, oblikovala je naslovnicu.
Rukopis je potom odnio i poznatom bibinjskom pjesniku Anti Sikiriću, koji mu je predložio naslov zbirke prema jednoj od pjesama.
Tako je nastala knjiga „Kad zemlja plače”, predstavljena 2021. godine.
Promociju pamti kao jedan od najljepših trenutaka, ponajprije zahvaljujući prijateljima koji su bili uz njega.
– To je za mene poezija; obitelj, prijatelji, život.
Stankovci nisu samo mjesto, nego dio njega
Žarko Sarađen desetljećima je prisutan u društvenom, sportskom i kulturnom životu Stankovaca.
Bio je voditelj gotovo svih kulturnih manifestacija, suosnivač Dobrovoljnog vatrogasnog društva Stankovci i NK Croatije Stankovci te dugogodišnji član Glazbenog društva Stankovci.
Njegova povezanost s rodnim krajem ne može se svesti samo na popis aktivnosti i funkcija. Stankovci su prisutni i u njegovim pjesmama, uspomenama i svakodnevnom životu.
Na pitanje što mu rodno mjesto znači i na što je najponosniji, odgovara jednostavno:
– Oni su jednostavno dio mene, kao što sam i ja dio njih – upravo na to san najponosniji.
U tim riječima možda je sadržana i bit njegove životne priče.
Od djetinjstva obilježenog težačkim radom, preko velikih osobnih gubitaka i ratnih godina, do obitelji, prijateljstva i poezije, Žarko Sarađen ostao je vezan uz ljude i kraj iz kojeg je potekao.
A stihovi koje je godinama čuvao samo za sebe danas svjedoče o tome koliko se životnih priča može skrivati iza čovjeka kojeg svi u mjestu jednostavno zovu – Žaja.
Zadnja zapovid
Pokrite me zastavom
kada dođe kraj
da se duša umorna
priseli u raj
Zastavom me pokrite
neka se truba čuje
kad hrvatski ratnik
u nebo putuje
Kada gori dođem
neka nebo slavi
moji će pripoznati
crven bili plavi
Opet ćemo jedan
do drugoga stati
Domovinu svoju
sa neba čuvati
Pokrite me zastavom
kada krenem gori
neka moja zastava
ponosno vijori
Zastavu mi čuvajte
i spremite sliku
a ti zemljo laka budi
hrvatskom ratniku
Ratniku i prijatelju Bori Miletiću (1953. – 2021.)
Vrijeme – Vodice
Kalendar događanja
-
PredavanjaRiječima protiv zaborava: Čitateljski klub u domu za starije i nemoćne
Gradska knjižnica Vodice

