Priča o odrastanju koja se čita između redaka
Ivana Franin Pečarica donosi recenziju romana „U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća“ autorice Gabrijele Rukelj Krašković.
„U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća“ – Gabrijela Rukelj Krašković
Knjiga neobično dugog naslova – „U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća“ dospjela mi je u ruke baš sad kad u zraku treperi miris nadolazećeg proljeća, a cvijeće se stidljivo pojavljuje posvuda.
Gabrijela Rukelj Krašković prvenstveno je umjetnica, a ovaj roman njen prvijenac koji je vrlo vješto oslikala, i to cvijećem, jer cvijeće u njenom rukopisu niče posvuda, u kući i oko kuće. Među cvijećem nastaju slike, fragmenti života koji se prikazuju kao u dijapozitivu. Poglavlja, kao njeno platno, vrlo su kratka, neka tek na jednoj stranici, ali dovoljno detaljna da u njima pročitamo ono što Gabrijela nije napisala riječima. Svojom umjetničkom rukom ona slaže jedan veliki kolaž, sastavlja kadrove vlastita života, niže zapise i sitnim detaljima dočarava svoju prošlost, ali i sadašnjost. Međutim, ono što se skriva iza cvijeća nije uvijek šaroliko ni ugodno, štoviše, cvijeće je tek paravan za nedostatke, nesigurnosti, pomanjkanje ljubavi i teške trenutke. Ipak, Gabrijela je uspjela na vrlo zanimljiv način, gotovo poput faktografskog zapisa odmaknuti se od težine, unijeti u slike svog života i neke lijepe detalje i crtu humora koja je uvijek spasonosna.
Priča je to o odrastanju u udomiteljskoj obitelji, odnosima s roditeljima, svemu što je ostalo neizrečeno, ali i o jednom iščezlom vremenu kojeg prikazuje detaljima kojih se mnogi i danas sjećaju ili ih se može naći po sajmovima koje Gabrijela voli posjećivati. Nižu se tako enciklopedije, stare knjige, reprodukcije, razne tričarije i uspomene, posuđe koje se čuvalo za neke bolje dane koji nikad nisu došli, jedan ovratnik od lisice, kožna torba kupljena preko granice, također za svečanije dane kojih nije bilo mnogo. Prikaz ovih detalja upotpunjuje glazbom, starim šlagerima i godinama izdanja te im tako udahnjuje novi život.
Ne samo da je ovim romanom ispričala slike odrastanja, već je u njih utkala i sam prikaz života ljudi oko nje, njihovo lice i naličje, kolektivna razmišljanja, sva licemjerja, tobožnje ljubaznosti i pristojnosti. Ističe koliko je kritika uvijek lakša od pohvale i koliko je mnogima stalo do mišljenja drugih o njihovoj sreći nego što to oni sami čine.
„Sve bolje što smo posjedovali bilo je namijenjeno za goste i koristilo bi se samo iznimno. Da se ostavi optimalan dojam na posjetitelje.“
Gotovo hladno i s odmakom opisuje neke vrlo osjetljive događaje i na taj način dozvoljava sebi da se promatra negdje sa strane, a čitatelju daje vlastiti prostor shvaćanja jednog života i (su)osjećanja. Upravo je zato ovaj roman vrijedan čitanja, onaj koji te dotakne, od čijih se riječi vrpoljiš u fotelji dok čitaš, pa od težine nekih rečenica zastaneš. U tome je Gabrijela nedvojbeno uspjela. Možda je baš takvim jednim pristupom, gotovo objektivnim, nastojala sabrati dijelove sebe i najzad krenuti dalje, a o čemu će posvjedočiti i posveta na kraju. Osim likovnog, koji je njen primarni izričaj, lijepo se poslužila i literarnim načinom da se oslobodi duhova prošlosti i da oprosti, jer praštanje (možda ne i zaborav) je vrlina hrabrih, a Gabrijela je jedna hrabra žena.
I dok se Gabrijela oprašta sa svima iz svoje prošlosti, istovremeno boreći se sa sadašnjicom, ona nosi nadu kao jedan novi cvijet, a Gabi Novak u pjesmi Adrese moje mladosti poručuje joj:
“... sve smo to nosili sa sobom
sve te male davne stvari
traju u nama,
te kuće, ti ulazi stari,
nekad kad sam sama
ako prođem tu,
negdje duboko, bijeli se i sada
neka stara nada, neki stari san.”
IFP
Ožujak, 2026.
Draga Ulija - Ljubavna pisma s Otoka - premijera Dramske amaterske družine
Vrijeme – Vodice
Servisne informacije
Kalendar događanja
