Tome je po materi Vodičanin. Njegova mati Bosiljka bila je sestra pokojnome Anti Kunjki. Bernardova je teta. Zauvik će mi ostati nejasno zašto nije zaigra sa najboljima. Jer, ima je sve. Snage je ima za tri utakmice, igra je podjednako dobro i livom i desnom, ima je odličan pregled, jak i precizan udarac, ne samo nogom. I glavom je moga šta god je zamislija. Šta je vrlo važno, ima Tome i “u glavi”. Pa, opet, nekako se zadovoljija time da igra nogomet. Bilo di. Samo da ga igra. Danas Tome živi u Zagrebu. I uživa u pisanju...

Zadnji nekoliko godin dres Rudara nosili su i braća Ivan i Domagoj Perica. Prethodno su i oni igrali za Vodice. I to dobro. Jer su vrsni nogometaši. U Rudar su otišli skupa sa Frankom Skočićem. Koji je barem petnaestak godin igra za prvu ekipu Vodic. A bija je i dugogodišnji kapetan. Traku je Franko i više nego zaslužija zbog svoje odanosti i ostavljanja srca na terenu. U svakoj utakmici. Ma, i na svakom treningu.

Malo je takvih fanatika kad je nogomet u pitanju. Poput našeg Franka. Koji se profesionalno naša u ugostiteljstvu. U kojem svakom gostu pristupa s puno poštovanja i empatije. Šta oni prepoznaju. Pa mu se redovito vraćaju.

U devetom misecu Franko će napuniti trideset i pet. Moga bi on još koju godinu igrati. No, čini se da mu tijelo prepuno ozljeda govori da stane. Pa mu jučer odigrana utakmica protiv Zagore možda bude i zadnja u karijeri. Tako se barem čini po njegovoj objavi. U kojoj je uz svoj dres sa brojem osam, napisa “moj Rudar Siverić” i “hvala na svemu!”. Doduše, doda je tome i “samo doviđenja, nikako zbogom!”.

Možda će odsad igrati samo mali nogomet. Kojeg je godinama, paralelno s velikim, igra za Heroje.

Prije dvi godine, skupa sa Filipom, Ikom, Kacom i Cinijem, počeja je igrati za susjede iz Tribunja. Šta je meni drago. A bilo bi mi još draže i zanimljivije da je barem jednu godinu zaigra za njih i veliki nogomet. Jer znam koliko se uvik “palija” na nji. Dok je igra za Vodice. Isto ka šta je u dresu Rudara najradije igra protiv susjednoga DOŠK-a. Volija je on te rivalitete. Ali je isto tako, bez obzira na svu žustrinu za vrime utakmic, uvik bija korektan protivnik.

Frankovu ljubav prema nogometu naslijedija je i njegov sin Duje. Kojemu je devet godin. I on se pronaša u Račicama. Tamo je skoro svaki dan. Igra za generaciju “špigetaša”. Od koje bi moglo biti nešto. Jer je satkana od puno talentirane dice. Jučer su ta dica u Selo donila vridni trofej. Postali su županijski prvaci. Nakon dugo godin, neka generacija vodičkih nogometaša završila je prvenstvo isprid Šibenčana. Šta nije jednostavno. Jer, bez obzira na sve probleme koje šibenski klub ima zadnje vrime, mora se priznati da imaju odličnu školu nogometa. Baš zbog te činjenice, uspjeh naših malih “špigetaša” posebno vridi istaknuti. Pa ću im u ime svih ljubitelja sporta u Vodicama uputiti čestitku. A čestitku upućujem i njihovom mladom treneru Valentinu Bausu, Pirovčaninu koji je zbog ozljede iz igračkih voda preša u trenerske. Tek mu je dvadeset i jedna. Bit će nešto i od njega. Čestitam i Valentinovom prethodniku Stipi Gojeviću, a i predsjedniku kluba Marinu Mikšiću, sportskom direktoru Davoru Markoviću i svima ostalima koji daju svoj doprinos da naš klub bude šta uspješniji.

Završiti ću ovaj tekst sa Skočićima. Za Duju, koji otprije nekoliko miseci uspješno igra i rukomet, napisati ću i da je u trofej ugradija svoja 23 postignuta gola, a Franku ću zahvaliti šta je godinama izgara za naš klub, i na terenu i izvan njega.

Vidit ćemo oće li njegove kopačke ostati obišene na klinu ili će ih najesen ponovo obuti. Jer neće moći živiti bez nogometa...

Kad bi sastavlja idealnu jedanaestoricu nogometašov koji su igrali za Vodice, Tome Ramljak bi sigurno ima mista u njoj. Šta se Franka tiče, on bi na poziciji na kojoj je igra ima jaku konkurenciju. Jer, stoperi su bili i Čaga i Đuza. Koji mi prvi padaju na pamet. Ma, bilo je na svim pozicijama puno odlični igračov. Pa mi je pametnije odustati od “izbornikovanja”...

Živili!

Živili naši mali vodiški “špigetaši”!